ponedjeljak, 27. srpnja 2009.

OBRAZOVANJE-Seminarski rad

UNIVERZITET U TUZLI

PRAVNI FAKULTET

OBRAZOVANJE

Seminarski rad

Mentor: Dr sc. Zlatan Delić, doc. Jajčević Ermin 869 / 07

April, Tuzla, 2008

SADRŽAJ

UVOD.........................................................................................................2

1. Razvoj obrazovanja.................................................................................3

1.2. Teorije o Školstvu i nejednakosti....................................................4

2. Obrazovanje danas..................................................................................7

2.1. Elektronski univerzitet....................................................................7

2.2. Stanje bosansko – hercegovačkih univerziteta...............................8

2.3. Nepismenost u BiH...........................................................................8

2.4. Međunarodna poređenja...................................................................9

2.5. Inteligencija, količnik inteligencije i genetski faktor....................10

2.6. Emocionalna i interpersonalna inteligencija.................................10

3. Kriza univerziteta i perspektiva mladih naučnika u BiH......................11

ZAKLJUČAK...........................................................................................12

LITERATURA...........................................................................................13

UVOD

Pod obrazovanjem se danas podrazumjeva nastava za učenike u za to posebno izgrađenim školskim prostorijama. Obrazovanje se stoljećima razvijalo i danas se zasniva na tome sto vise puta zajedno sa svojim kolegama dolazimo u obrazovne ustanove gdje nam profersri drze predavanja. Ovdje profesor govori o temama koje su za nas važne uz interaktivan rad sa studentima. Pored interaktivnog rad studenti takođe dosta vremena provode učeći samostalno kod kuće a to je svakako sastavni dio obrazovanja.

Postoje različiti sistemi sprovođenja obrazovanja a to sve zavisi od same države i njenog interesovanja za obrazovanje.

Kao što sam već rekao kod nas se obrazovanje zasniva na interakciji studenata i profesora kao i stalnom susretu studenata u posebnim prostorijama predviđenih za obrazovanje.

Međutim danas se u mnogim zemljama svijeta ukida ta interakcija lice u lice i susreti studenata su znatno reducirani. Primjer ovakvog obrazovanja je Britanski Otvoreni univerzitet, koji je osnovan 1971 godine i on je prvi koristio televiziju u obrazovanju, tako da nije bilo više interaktivnog predavanja za studente. Ovaj način obrazovanja svakako ima svoje prednosti jer se ne gubi vrijeme tako da poslovni ljudi mogu ujedno i studirati. Kasnije veliki značaj zauzima internet koji je danas neizbježno sredstvo u obrazovanju. Međutim i i takav pristup ima one koji ga kritikuju. Mnogi smatraju da ne postoji zamjena za učenje lice u lice u jednom istinski interaktivnom okruženju.

Svrha ovog seminarskog rada je ući u srž obrazovanja, uvidjeti sam razvoj i prve korijene obrazovanja, poznati strukturu obrazovanja i uporediti obrazovne sisteme različitih zemalja.

Cilj seminarskog rada je ukazati na važnost obrazovanja jer obrazovanjem stičemo svoj identitet svoju kulturu, moć, autoritet i znanje sato ce nam uistinu poslužiti u životu.

Pri izradi rada koristio sam različite metoda za prikupljanje podataka, različite knjige, členke i internet čije sam sadržaje upoređivao, izvodio zaključke.

  1. RAZVOJ OBRAZOVANJA

Izraz škola je grčka riječ. Bukvalno bi značila dokolica, rekreacija[1]. U starim društvima školovanje je bilo dostupno samo malom broju ljudi, onima koji su imali novca ili vremena. Vjerski velikodostojnici, često su bile jedine pismene grupe ljudi, koji su znanje koristili za čitanje i tumačenje religijskih tekstova. Za većinu, odrastanje je značilo učenje na primjerima starijih. Bilo je uobičajeno da djeca veoma rano počnu pomagati u domaćim poslovima, u radu na poljima i u zanatskom radu. Čitanje nije bilo potrebno a ni korisno. Još jedan razlog ne čitanja je bio to što su se svi tekstovi umnožavali ručno, što je bilo dugotrajno i teško.

Štampanje kao pronalazak ušlo je u Evropu iz Kine. Pronalaskom štamparske mašine 1454. godine olakšano je umnožavanje tekstova. To je dovelo do višeg nivoa pismenosti.

Obrazovanje u svojoj modernoj formi, što podrazumijeva nastavu u posebno izgrađenim zgradama, počeo je da se razvija postepeno. I pored toga do prije 150 godina djecu imućnih podučavali su privatni učitelji. Većina stanovništva nije imala nikakvog obrazovanja do prvih decenija 19. st. kada se u Evropi i SAD-u počeo da uvodi sistem osnovnih škola. Proces industrijalizacije i širenje gradova izazvali su potrebu za specijalnim obrazovanjem. Ljudi danas rade u mnogim profesijama i koriste razna stručna znanja, tako da više nije moguće prenošenje znanja sa roditelja na djecu. Sve više dolazi do izražaja apstraktno učenje pojedinih disciplina, a ne kao ranije praktično prenošenje nekih specifičnih vještina.

U modernom društvu ljudi treba da savladaju osnovne vještine kao što su: čitanje, pisanje, računanje i steknu opće znanje o svom fizičkom, društvenom i ekonomskom okruženju. U isto vrijeme je važno da znaju kako da uče da bi bili u stanju ovladati novim, i tehnički veoma složenim, oblicima informacija. Moderni obrazovni sistem počeo se oblikovati na zapadu početkom 19.st. Iako je Britanija, za razliku od drugih zemalja, oklijevala da prihvati jedan integrisani sistem na nacionalnom nivou (obavezno školovanje je uvedeno 1870. godine). Kod njih je razvijen i sistem privatnih škola u kome se nastava plaća, naročito na nivoima višim od osnovnog. S tim u vezi i danas se vodi oštra debata o sistemu školstva gdje postoji i školstvo pod nadzorom vjerskih zajednica. Školstvo u SAD-u polazi od prakse disciplinovanja djece, u čemu je u 17.st. veliku ulogu igralo uvjerenje da djeca moraju slušati roditelje bez pogovora, što je kao načelo bilo uvedeno i u propise prvih američkih kolonija. Prema jednoj odredbi iz 1642. godine prijetilo se oštrim kaznama roditeljima i odgajateljima ako zanemare obučavanje i rad svoje djece. Pošto ovo nije bilo djelotvorno puritanske vlasti su 1647. godine naredile da same organizuju školovanje. Trebalo je preko 200 godina da se obrazovanje uvede kao sveobuhvatni sistem za brojno pluralno stanovništvo SAD-a.. U školama su ispoljavani i američki ideali jednakih mogučnosti za svakoga, što je dovelo do razvoja školstva i do masovnog širenja obrazovanja znatno ranije nego u drugim zemljama. Zajedno sa tim idealom o jednakosti i druge američke vrijednosti i shvatanja nastavile su do danas da se više ili manje eksplicitno predaju u školama.

Obrazovanje ima značajnu funkciju u svakom društvu. Zbog važnosti obrazovanja svaka vlast želi odrediti njegovu koncepciju i sadržinu, kako bi preko najsnažnijeg instrumenta društvene percepcije i oblika socijalizacije pojedinci prihvatili vrijednosti i norme sistema. Zato države preuzimaju brigu o finansiranju obrazovanja. Pored toga u sadržajnom smislu pokušavaju kroz obrazovanje utvrditi društvene norme i vrijednosti i izgraditi osječanje pripadnosti svojoj zajednici, društvenoj grupi, religiji.

1.1. Teorije o školstvu i nejednaksti

Bazil Bernstin: jezički kodovi

Postoji nekoliko teorijskih stanovišta o obrazovanju i implikacijama koje ono ima za nejednakost u društvu. Sedamdesetih godina 20. vijeka Bazil Bernstin smatrao je da djeca koja potiču iz različitih društvenih sredina već u ranom djetinjstvu razvijaju različite kodove[2], ili oblike govora, koji kasnije utiču na njihov doživljaj škole. Berstin nije pri tome zainteresovan za razlike u rječniku ili verbalnim vještinama, na način na koji se o njima uobičajeno misli, već za sistemske razlike u načinu na koji se jezik upotrebljava, naročito kad se uporede siromašna djeca sa bogatom.

Govor djece koja pripadaju radničkoj klasi, tvrdi Bernstin predstavlja primjer ograničenog koda – načina takve upotrebe jezika kada se mnogo više podrazumijeva i očekuje da to sagovornici shvate nego sto se neposredno izgovara. Ograničeni kod jeste vrsta govora koja se vezuje za određeno kulturno okruženje. Roditelji nastoje da svoju djecu direktno socijaliziraju nagrađivajući ih ili, opet, kažnjavajući ih kao bi popravili njihovo ponašanje. Jezik u ograničenom kodu mnogo je pogodniji za komuniciranje u vezi sa praktičnim iskustvom nego za rasprave o apstraktnim idejama, procesima ili odnosima. Ograničeni jezički kod je karakterističan za djecu koja odrastaju u porodicama nižeg socijalnog statusa.

S druge strane jezički razvoj djece koja pripadaju srednjem društvenom sloju prema Berstinu podrazumjeva usvajanje razrađenog koda – stil izražavanja u kojem se značnja riječi individualizuju kako bi se odgovorilo zahtjevima određenih situacija. Sada je dijete u stanju da mnogo lakše uopštava i izražava apstraktne ideje.

S toga majke koje potiču iz srednjih društvenih slojeva, kada nadziru svoju djecu, često objašnjavaju razloge i principe kojima se rukovode u svojim reakcijama na dječije ponašanje. Dok će majka iz radničke klase odvratiti dijete koje ćeli još slatkiša tako što će mu jednostavno reći: „nema više slatkiša za tebe!“, majke iz srednje klase vjerovatno će nadugačko objašnjavati da je pretjerivanje u slatkišima štetno za zdravlje, naročito za zube. Djeca koja su usvojila razrađena jezičke kodove, smatra Bernstin sposobnija su da udovolje zahtjevima formalnog akademskog obrazovanja nego ona koja koriste ograničene kodove. Berstenove ideje pomažu nam da razumijemo zašto oni koji potiču iz određenih socioekonomskih okruženja postižu slabije uspjehe u školi. Sljedeće karakteristike dovode se u vezu sa ograničenim jezičkim kodovima:

1. Dijete vjerovatno dobija ograničene odgovore na pitanja koja postavlja svojim roditeljima pa će biti manje obaviješteno i manje zainteresovano za svijet van svoje kuće nego ona djeca koja su ovladala razrađenim kodovima.

2. Dijetu je teško da reaguje na apstraktni jezik, lišen bilo kakvih osjećanja, koji se koristi u nastavi kako i da se prilagodi opštim principima školske discipline.

3. Veliki dio onoga što nastavnik govori vjerovatno će dijetu biti nerazumljivo jer nastavnik upotrebljava jezik na način na koji ono nije naviknuto.

4. Dijete će imati poteškoća sa mehaničkim učenjem i pravljenje razlika koje podrazumijevaju uopštavanje i apstrakciju.

Iljič: skriveni nastavni plan

Iljič smatra da bi samu ideju o obaveznom školovanju, koja je sad prihvaćena u cijelom svijetu trebalo dovesti u pitanje. Iljič je mišljenja da su se škole razvile da bi ispunila četiri osnovna zadatka: obezbjeđivanja starateljskog nadzora, podjela ljudi prema profesionalnim ulogama, učenje dominantnih vrijednosti i usvajanje društveno priznatih vještina i znanja. Po ovom autoru škola je postala starateljska organizacija zato što je prisustvo obavezno, a djeca se sklanjaju sa ulica od ranog djetinjstva do odlaska na posao. U školi se uči mnogo toga što nema nikakve veze sa formalnim sadržajem lekcija. Škole teže da kroz samu prirodu discipline i organizacije usade, kako Iljič kaže, pasivnu potrošnju-tj, ne kritičko prihvatanje postojećeg društvenog uređenja stvari. Ove lekcije ne predaju se svjesno, već se indirektno podrazumijevaju kroz školske procedure i njenu organizaciju. Skriveni nastavnim planom[3] djeca se uče da je njihova uloga u životu“da znaju svoje mjesto i da na njemu mirno sjede“. Iljič zagovara oslobađanje društva od škola. Pošto škole ne unapređuju jednakost među ljudima niti razvoj individualnih kreativnih sposobnosti, zašto ih ona ne ukinu u njihovom sadašnjem obliku?. Iljič pod ovim ne podrazumijeva da treba ukinuti sve oblike organizacije obrazovanja. Svakome tko želi da uči mora se omogućiti pristup do odgovarajućih izvora znanja- i to u bilo kojem životnom dobu. Umjesto škola Iljič predlaže nekoliko tipova obrazovnog okvira. Materijalna sredstva za formalno učenje nalazila bi se u bibliotekama, agencijama koje se bave iznajmljivanjem obrazovnog materijala, laboratorijama i bankama podataka; ona bi na taj način bila dostupna svakom učeniku. Uspostavile bi se „ komunikacijske mreže“, koje bi prućile podatke o stručnosti različitih pojedinaca, kao i o tome da li bi bili spremni da obučavaju druge ili se angažuju u zajedničkom učenju.

Burdije: obrazovanje i kulturna reprodukcija

Kulturna reprodukcija[4] odnosi se na načine na koje škole, zajedno sa drugim društvenim institucijama, pomažu u neprekidnom održavanju društvenih i ekonomskih nejednakosti iz generacije u generaciju. Taj koncept našu pažnju usmjerava na sredstva putem kojih škole, kroz skriveni nastavni plan, utiču na usvajanje sistema vrijednosti, stavova i navika. Škole pojačavaju varijacije kulturnih vrijednosti i pogleda na svijet koji se usvajaju rano u životu. Djeca koja potiču iz nižeg društvenog sloja razvijaju način govora i ponašanja koji su u suprotnosti sa onima koji prevladavaju u školi. Škole đacima nameću pravila discipline. Otuda djeca koja potiču iz radničke klase doživljavaju mnogo veći kulturni šok, nego ona iz privilegovanih domova

Djeca mnogo vremena provode u školi. Kao što naglašava Iljič ona tamo uče mnogo više od onog što se nalazi u nekoj lekciji koja im se na času predaje. Djeca veoma rano razvijaju svijest o tome kako izgleda svijet rada, uče da treba biti tačan i marljivo izvršavati zadatke koje su im nadležni postavili.

Vilis: analiza kulturne reprodukcije

Osnov za raspravu o kulturnoj reprodukciji[5] daje se u izvještaju empirijskog istraživanja koje je sproveo Pol Vilis u jednoj školi u Birmingenu. Pitanje koje je Vilis postavio kao cilj istraživanja bilo je , kako dolazi do kulturne reprodukcije- ili, kao što on kaže, „ kako djeca iz radničke klase dobijaju radna mjesta radničke klase“.

Često se smatra da tokom školovanja djeca iz nižih klasa jednostavno uviđaju da ona „nisu dovoljno pametna“ da u svom budućem radnom vijeku dobiju visoko plaćene poslove ili one koje će im obezbjediti visok društveni status. Takva djeca se okreću ka zanimanjima koja pružaju ograničene mogućnosti za napredovanje u poslu. Kako Vilis ističe, takvo tumačenje uopšte nije u skladu sa stvarnim životima ljudi i njihovim iskustvima.“ Pamet sa ulice“ onih koji pripadaju siromašnim sredinama, može biti od male ili nikakve važnosti na univerzitetu, ali ona uključuje jedan suptilan, složen skup sposobnosti i vještina kao u ostalom, i bilo koje intelektualne vještine koje se predaju u školi. Vilis se bazirao na određenu grupu učenika koja je sebe nazivala momcima, koja su se protivila ško0lskom sistemu. Na školu su gledali kao na strano okruženje a osjećali su zadovoljstvo u sukobu sa nastavnicima i stalno su pravili različite probleme. Oni nisu bili zainteresovani za građenje karijere. Oni su osjećali zadovoljstvo što pripadaju svijetu odraslih jer imaju posao. Oni će tek kasnije u životu uvidjeti da su uhvaćeni u zamku napornog i slabo plaćenog rada. Kad steknu porodicu možda bi se osvrnuli na svoje obrazovanje i uvidjeli da im je škola mogla pružiti neku priliku. Ipak ako pokušaju da prenesu takav stav na svoju djecu, najvjerovatnije neće imati više uspjeha nego što su ga imali njihovi roditelji.

  1. OBRAZOVANJE DANAS

Međuzavisnost društva s jedne i odgoja i obrazovanja sa druge strane predstavlja jedan od najznačajnijih društvenih procesa, veoma važnih za razvoj društva kao humane zajenice te za razvoj pojedinca kao slobodne ličnosti. Ovdje treba definisati pojmove kao što se odgoj, obrazovanje, znanje, učenje[6].

- Odgoj je onaj društveni proces unutar socijalizacije kojim se obezbjeđuje usvajanje raznovrsnih vrijednosti i normi ponašanja, kao proizvod i rezultat kolektivne društvene svijesti. Odgoj je sama srž socijalizacije. Ante Fiamengo smatra da je odgoj širi pojam od obrazovanja. On tvrdi da pojam odgoja obuhvata i pojmove kao što su obrazovanje i nastava[7].

- Učenje je sadržaj brojnih motoričkih, fizičkih i intelektualnih aktivnosti kojima pojedinac usvaja znanje, vještine ali uobličava vlastite duhovne sposobnosti i ponašanja.

- Znanje je rezultat različitih oblik učenja. Znanje je uvijek spoznaja istine u suprotnom bi bilo riječ o ideologiji.

- Obrazovanje smo već šire obrazložili u predhodnom izlaganju.

2.1. Elektronski univerzitet

Jedan od rezultata globalizacije i tehnološkog napretka jeste i stvaranje globalnog tržišta visokog obrazovanja. Kroz učenje uz pomoć Interneta i osnivanje „elektronskih univerziteta[8]“ obrazovanje i stjcanje diploma sve je dostupnije svim ljudima. Svjedočanstva, diplome i uvjerenja mogu se sada dobiti i van fizičkog okruženja učionice i tradicionalnih obrazovnih institucija. Više nego ikada znanje i učenje su svima dostupni.

Koristeći mrežne aplikacije univerzitet je podigao koncept učenja na daljinu na nove nivoe interaktivnosti. Učenje na daljinu nije nova pojava već zapravo vrlo raširena i izuzetno popularna pojava. Ali u svom tradicionalnom obliku- kad studenti samostalno završavaju postavljenje zadatke i šalju ih poštom nastavnicima na ocjenjivanje- učenje na daljinu zahtjeva visoke stope odgovornosti i samomotivacije da bi dalo dobre rezultate. Kad se suoče sa nekim problemima studenti nemaju kome da se obrate za pomoć. U takvim situacijama veliki broj studenata se razočara i napušta studije. Učenje na daljinu putem Interneta zaobilaze neke od ovih osnovnih problema. Studenti uče u malim grupama od po deset do petnaest učenika i neprekidno među sobom razmjenjuju ideje. Predmetni nastavnici mogu da ponude svoju pomoć i odgovaraju na pitanja putem elektrnonske pošte, na taj način umanjujući osjećaj izolovanosti kod studenta. Čak i tradicionalni univerziteti preduzimaju korake da postanu elektronski. Velik broj obrazovnih institucija međusobno dijele online svoje akademske resurse, mogućnosti za istraživanje, nastavno osoblje i studente, te univerziteti širom svijeta priznaju velike prednosti udruživanja sa drugim institucijama. Kroz online partnerstvo, oni mogu udružiti svoja stručna znanja i učiniti ih dostupnim studentima i istraživačima. Studente iz Londona npr. Imaj obline pristup bibliotekama u San Francusku.

2.2. Stanje Bosansko - hercegovačkih univerziteta

Slijedom bolonjskog procesa, univerziteti u Bosni i Hercegovini, kao i univerziteti u svim, a posebno u tranzicijskim državama, trebali bi provesti reformu čija su četiri osnovna stuba:

· Autonomija univerziteta

· Organizacija univerziteta

· Prilagođavanje nastavnih programa evropskim, te uvođenje evropskog kreditnog sistema – sistema za prijenos bodova (ECTS) i

· Uvođenje sistema za osiguranje kvaliteta i standardizaciju.

Današnje stanje u Bosni i Hercegovini je takvo da autonomija univerziteta nije ustavna kategorija. Univerziteti u Bosni i Hercegovini su pod utjecajem političkih i ekonomskih djelovanja, uglavnom nekompetentnih pojedinaca iz vlasti, u vladama i resornim ministarstvima. Još ako je vlast nestabilna, opterećena teškim socijalnim i budžetskim pitanjima, ona univerzitetu i ne može posvetiti dovoljno pažnje. Budući da često ključne odluke čekaju na potvrdu Vlade, nije rijedak slučaj da univerzitet, upravo iz tih razloga, ne može ispuniti neku od svojih obaveza prema studentima.

Zbog toga se univerziteti u regionu moraju izboriti za standardnu univerzitetsku autonomiju, jer će ona omogućiti ubrzani razvoj, nezavisan od centara političkih i uticaja ekonomske moći izvan univerziteta, što podrazumijeva pravo, ali i odgovornost pred društvom, da univerzitet samostalno odlučuje o:

· svojoj unutrašnjoj organizaciji

· nastavnim programima i uvjetima njihove provedbe

· izboru nastavnika i drugog univerzitetskog osoblja

· predlaganju i utvrđivanju budžeta (unutar ograničenja vladinih sredstava)

· ostvarivanju dodatnih prihoda univerziteta (unutar općih preporuka vlade)

· srednjoročnoj i dugoročnoj strategiji o ulaganjima u razvoj

· međunarodnoj univerzitetskoj saradnji.

2.3. Nepismenost u BiH

Dani[9] su došli do rezultata istraživanja koje je nedavno u Bosni i Hercegovini sprovela jedna nevladina organizacija, na populaciji starosti između 25 i 35 godina. Rezučltati su bili iznenađujući u negativnom smislu. Jer, prema podacima tog istraživanja, u urbanim sredinama Bosne i Hercegovine bez završene osnovne škole je 7,75 posto muškaraca i čak 22,21 posto žena! U suburbanim područjima, bez osnovnog obrazovanja je 16,3 posto muškaraca i 45,5 posto žena, dok su u ruralnim područjima ovi postoci i veći! Tamo je bez osnovne škole 24,7 posto muškaraca, dok je žena nevjerovatnih 47,5 posto!

Dakle, ako se rukovodimo činjenicom da je u BiH još uvijek na snazi zakon koji propisuje obavezno osnovno školovanje i da se pod pismenom osobom smatra onaj ko ima završeno kompletno osmogodišnje obrazovanje, onda komotno možemo reći da nam navedeni procenti zapravo kazuju koliko je nepismenog tzv. aktivnog stanovništva ove zemlje.

1996.god Ujedinjeno Kraljevstvo učestovalo je u prvom međunarodnom izvještaju o pismenosti odraslih koje je sprovela organizacija za ekonomsku suradnju i razvoje . I ako često vlada mišljenje da je nepismenost problem sa kojim se suočavaju manje razvijene zemlje istraživanje je otkrilo da je funkcionalna nepismenost[10]- odnosno odsustvo vještina računanja i pisanja pa sve do snalaženja u svakodnevnim aktivnostima problem u mnogim državama Zapada.

2.4. Međunarodna poređenja

Kakva se poređenja mogu napraviti između škola u Britaniji i onih u drugim zemljama?

Teško je napraviti direktna poređenja jer postoje velike razlike između država kako u broju godina koje djeca trebaju da provedu u školi tako i u načinu organizovanja obrazovnih sistema. Škole u Britaniji su poznate po tome đaci malo uče strane jezike a razlog je u tome što je engleski jezik postao de facto jezik biznisa, trgovine i univerziteta širom svijeta.

U Ujedinjenom Kraljevstvu đaci provedu 11,7 godina u školi što je neznatno manje nego u Sjedinjenim Državama i Kanadi koji provode nešto više od 12 godina u školi. Sve veći broj mladih ljudi u Ujedinjenom Kraljevstvu odlučuje se da nastavi sa obrazovanjem i posle perioda obaveznog školovanja ali ipak u poređenju sa ostalim zemljama Evrope, Britanija ima jednu od najnižih stopa redovnog učešća u školovanju vidi sliku 1. Sprovedeno istraživanje u 29 najrazvijenijih zemalja u samo četiri zemlje i to Španiji, Mađarskoj, Meksiku i Britaniji 20 % ili nešto više mladih ljudi napušta obrazovanje iste godine kad završe obavezno školovanje. Pa upravo britanci imaju najmanje mogućnosti da nađu posao i da se stručno usavršavaju.

Izvor: OECD. Iz social Trends, 30, 2000, str. 55.

2.5. Inteligencija, količnik inteligencije i genetski faktor

Smatra se da mogu postojati jednake mogućnosti u školskom sistemu, ali da će pojedinci dostići onaj nivo koji odgovara njihovom urođenom potencijalu. Pojam inteligencije teško je definisati jer on obuhvata mnoge različite često među sobom ne povezane osobine. Možemo npr. pretpostaviti da je najčistiji oblik inteligencije sposobnost rješavanja apstraktnih matematičkih problema. Međutim ljudi koji su u tome vrlo uspješni ponekad postižu slabe rezultate u drugim oblastima kao što su historija ili umjetnost. S obzirom da nije moguće dati jednu do kraja prihvaćenu definiciju neki psiholozi predložili su da se pod inteligencijom jednostavno mogu smatrati ono što na testovima inteligencije pokazuje količnik inteligencije. Ovakva definicija nije valjana jer je cirkulirana, to jest u suprotnosti je sa logičnim principima definisanja.

Bijeli učenici u prosjeku postižu bolje rezultate nego učenici crne rase ili pripadnici drugih neravnopravnih manjina. Značajne razlike u inteligencije između različitih rasnih i etničnih grupa smatra Ričard Džej Hernstin i Čarls Marej moraju se djelimično objasniti nasljednim faktorom. Amerikanci azijatskog porijekla, naročito japansko i kineskog, u prosjeku imaju viši IQ od Amerikanaca bijelaca, i ako ta razlika nije velika. Ta razlika iznosi 16 poena. Autori smatraju da takve razlike u značajnom mjeri doprinose nastajanju društvenih podjela u američkom društvu. Što je neki pojedinac pametniji i sposobniji utoliko su njegove šanse da se uzdigne na društvenoj ljestvici veće. Kritičari stavova Hernstina i Mareja opovrgnjavaju da su razlike u količniku inteligencije između rasnih i etničkih grupa genetske, već smatraju da su one prije nastaju kao posljedica društvenih i kulturnih razlika. U testovima inteligencije ističu oni postavljaju se pitanja koja zahtijevaju sposobnost apstraktnog razmišljanja, koja su bliža bogatijim studentima bijelcima nego onim iz crnačkih i etničkih manjinskih grupa. Rezultati na testovima inteligencije također mogu biti pod uticajem faktora koji nemaju nikakve veze sa sposobnostima koje bi trebalo da se ocijene kao naprijmer da li se testiranje doživljava kao jedna stresna situacija. Istraživanja su pokazali da Amerikanci afričkog porijekla postižu 6 poena manje na testovima inteligencija ako je ispitivač bijelac a ne crnac. Testovi inteligencije redovno se ažuriraju. Kad se stare i nove verzije testova daju istoj grupi ljudi, znatno bolji rezultati postižu se na starim testovima. Stavovi nekih autora da su neke rase u prosjeku pametnije i sposobnije od drugih i dalje ostaju nedokazane i malo vjerovatni.

2.6. Emocionalna i interpersonalna inteligencija.

Pod pojam emocionalne inteligencije[11] odnosi se na to kako ljudi koriste svoja osjećanja – odnosno na sposobnost sopstvenog motivisanja, samokontrole, entuzijazma i upornosti. Ove karakteristike uglavnom se ne nasljeđuju i što ih djeca bolje nauče to će imati veće mogućnosti da koriste svoje intelektualne sposobnosti. Interperoslanla inteligencija je sposobnost razumijevanja drugih ljudi: šta ih motiviše, kako rade, i kako sa njima sarađivati. Visok stepen interpersonalne inteligencije imaju ljekari, političari, nastavnici itd. Interpersonalna inteligencija je sposobnost stvaranja jednog tlačnog iskrenog modela samog sebe i sposobnost korištenja tog modela da bi se u životu uspješno djelovalo.

3. KRIZA UNIVERZITETA I PERSPEKTIVA MLADIH NAUČNIKA U BiH

Ratna dešavanja u Bosni i Hercegovini imala su veliki utjecaj na univerzitete u pogledu njegove transformacije. Ta transformacija praćena je sa unutrašnjom etnizacijom univerziteta. U Banja Luci je bio cilj da se udio ne-srpskih članova u svim važnim profesionalnim grupama svede na minimum, tako da krajem rata samo 4 profesora nisu bili srbi.

Političko osnivanje novih univerziteta tokom rata praćeno je dramatičnim povećanjem broja studenata u poslijeratnom periodu. Tako je broj studenata u Sarajevu sa 25 000 porastao na 47 hiljada studenata.

Novo formiranje univerziteta u ratu po etničkim principima posebno je praćeno negativnom selekcijom[12] tj. ideološko političkim kriterijima gdje su manje stručni naučnici kao i oni naučnici iz republike Srbije i Hrvatske i različitih provincija mogli zauzeti visoke položaje. Ova negativna selekcija se odvija bez uvažavanja znanstvenih kvalifikacija, znači često bez nužnih referenci i potrebnih kvalifikacija.

Na vrhu ove ljestvice deprofesionalizacije nalaze se sasvim sigurno dva univerziteta u Republici Srpskoj. Na ovim institucijama visokog obrazovanja veliku većinu nastavnog osoblja čine naučnici koji objektivno gledajući ne ispunjavaju ni minimalne akademke kvalifikacijske kriterije a ipak se nalaze u samoupravnim organima univerziteta.

Očit primjer ovih procesa jeste predratni docent na Pravnom fakultetu u Sarajevu Radovan Karadžić koji izbijanjem rata dolazi do pozicije dekana.

Sve ovo ima veliki utjecaj da se u okviru etničkih univerziteta izučavaju „nacionalni predmeti“.Također dolazi i do znatnog suženja tržišta knjiga, te se javlja otkup naučnih monografija od strane državnih institucija.

Na bosansko-hercegovačkom univerzitetu u istraživačkom smislu većim dijelom dominiraju dvije vrste naučnika: jedni, koji nisu tokom protekle decenije i po nisu objavili niti jednu naučnu monografiju i drugi, koji su godišnje objavili dvije ili tri naučne monografije ali su one veoma slične.

Kao dodatni nivo oblika komercijalizacije nastali su zadnjih par godina posebno u Republici Srpskoj privatni univerziteti. Ove ustanove se finansiraju od školarine koja je nedostižna prosječnom građaninu i ovdje prevladava siva ekonomija.

Na univerzitetima se širo korupcija i to veoma brzo.

Ovi procesi društvenih promjena na univerzitetima ne rezultiraju razvojem nove akademske zajednice, makar i sa etničkim predznakom, nego dolazi do stanja raspadanja.

Ekonomska i socijalna degradacija univerziteta dovela je do skoro potpunog nestanka naučnog istraživanja.

Jedan od centralnih elemenata erozije univerzitetskog obrazovanja i nauke predstavlja trajna blokada generacijske smjene. Problem reprodukcije nastavnog kadra nastao je kao posljedica ratnih zbivanja, te je došlo do zastarjelosti nastavnog kadra na bosansko-hercegovačkom univerzitetu. Ali i tamo gdje dolazi do generacijske smjene uočena je negativna selekcija.

Ministarstvo za civilne polove predložilo je okvirni zakon za visoko obrazovanje, međutim ni politički pritisak međunarodne zajednice nije mogao spriječiti hrvatske predstavnike u parlamentu da 2004 god blokiraju njegovo donošenje. Modificirani nacrt ovog zakona je 2006 godine naišao na otpor od strane srpskih parlamentaraca.

ZAKLJUČAK

Obrazovanje u životu nam je sigurno potrebno i ono je svakako sastavni dio našeg života.

Mnogi rade na inovacijama u obrazovanju ali te inovacije su drastične i u mnogome odstupaju od tradicionalnog obrazovanja. Našem obrazovanju zasigurno trebaju promjene ali te promjene trebaju da budu samo manje ili veće korekcije a ne da se u potpunosti sve izmjeni. Mislim da ne bi trebalo izbaciti knjige iz procesa obrazovanja koje su korištenje već stoljećima. Knjige i jesu simbol obrazovanja i kada bi se izbacile nove generacije ne bi imale uvida u ono što su radile prethodne generacije.

Internet je svakako zastupljen i u klasičnom načinu obrazovanja i zaista imamo velike koristi od njega. Međutim ne bi trebalo čitav sistem obrazovanja zasnovati na kompjuteru i Internetu. Internet ima mnogobrojne mane i sadržaj (tekst) sa Interneta ne mora biti tačan jer taj sadržaj može kreirati bilo tko i svako ga dopunjava. Interneta može ostaviti i mnoge posljedice na naše zdravlje: zbog dugotrajnog sjedenja za računarom slabi vid a mogu se pojaviti različiti deformiteti tijela zbog sjedenja. Preveliko korištenje Interneta bi nas izoliralo od društva na fizički način.

Pozitivna je strana obrazovanja sto djecu sklanja sa ulice i što djeca usvajaju znanje koje će im biti sigurno od velike koristi u životu.

Kod nas su zasigurno potrebne male izmjene u obrazovanju jer se ono može znatno bolje organizovati. Ta nova organizacija treba da ide na ruku studentima kako bi što efikasnije usvojili znanje a i da bi lakše završili školovanje.

Treba znatno više posvetiti pažnje praktičnim primjerima koje samo treba potkrijepiti teorijom.

Veliki problem u našoj državi je taj što i nakon završenog fakulteta imamo male šanse za zapošljavanje. Veliki broj stanovništva sa završenom školom je na birou pa je to i razlog zašto se učenici odlučuju da napuste školovanje nakon obaveznog školovanja.

I ono na čemu se zasigurno mora poraditi jeste korupcija koja je uistinu zaživjela na fakultetima.

Uz korupciju odnosno izbor nestručnih profesora možemo imati mnoge posljedice. Treba posvetiti pažnje i na to da u procesu obrazovanja moramo primjenjivati literature sa novijim sadržajem kako bi išli u korak sa vremenom.

Danas uistinu postoje fakulteti gdje možemo dobiti diplomu i prije vremena. Zato treba takve fakultete što prije ukinuti.

LITERATURA

- Đozić, A.: Sociologija, OFF-SET, Tuzla, 2007.

- Gidens, E.: Sociologija, Polity Press, Cambridge, 2001.

- Weber, B.: Kriza univerziteta i perspektiva mladih naučnika u BiH; Fondacije Friedrich Ebert, 2007.

- Internet

· http://bs.wikipedia.org/wiki/Obrazovanje

· http://www.bhdani.com/arhiva/270/t27011.shtml

· http://www.boell.de/downloads/internationalepolitik/Studie_BiH-Universities_Bodo_Weber.pdf.

· http://www.untz.ba/promocije/finansiranje.doc.



[1] Wikipedia, http://bs.wikipedia.org/wiki/Obrazovanje, (29.04.2008.)

[2] Gidens, E.: Sociologija, Pollity Press, Cambridge, 2001., str. 517

[3] Ibidem, str. 518

[4] Ibidem, str. 519

[5] Ibidem, str. 520

[6] Đozić, A.: Sociologija, OFF-SET, Tuzla, 2007., str. 301

[7] A. Fiamengo, Osnove opće sociologije, Narodne novine, Zagreb, 1977., str. 311

[8] Gidens, E.: Sociologija, Pollity Press, Cambridge, 2001., str. 509

[9] Nepismenost u BiH, www.bhdani.com/arhiva/270/t27011.shtml

[10] Gidens, E.: Sociologija, Pollity Press, Cambridge, 2001., str. 504

[11] Ibidem, str. 531

[12] Weber, B.: Kriza univerziteta i perspektive mladih naučnika u BiH, Fondacije Friedrich Ebert, 2008.